Madeira (Portugal), 4-11.10.2025

Foto izvještaj: https://hpd-platak.hr/foto-izvjestaj-madeira-2025/

5.10.2025

Danas smo odlučili preplatiti se za spa tretman po Madeiri — 10 km levada avanture
Za one koji se pitaju što su levade — to su stari kanali za navodnjavanje koji prenose vodu iz vlažnih dijelova otoka prema sušnijima.
Danas su mnoge pretvorene u slikovite staze kroz prirodu, uz slapove, tunele i litice.
Mi smo išli kružno po Levada do Moinho → Levada Nova stazi, i da — prošli ispod pravog vodopada!
Vrijeme nas je poslužilo, vidici čarobni, a nakon svega — kupanje u oceanu.
Sad, iskreno, pijesak nam je svuda. Ali to je valjda suvenir Madeire koji se ne plaća
Naravno, nismo mogli bez zalogajčića — probali smo njihovo poznato jelo “Espada com banana”
To je crna dubokomorska riba (black scabbardfish) poslužena s bananom — zvuči čudno, ali okus je čista harmonija slanog i slatkog. Madeirski klasik!
I taman kad smo pomislili da je dan gotov… ne, idemo još na jedan cliff!
Jer očito, dokle god ima vidikovaca — nema odmora.

Još malo o levadama ili ti ga i kanalima za navodnjavanje
Levada sustav nije samo inženjersko čudo, nego i dio identiteta Madeire, pa uz njih idu i zanimljive povijesne i legendarne priče.
Kad su Portugalci naselili Madeiru u 15. stoljeću, shvatili su da voda “živi” samo na sjeveru, dok je jug gdje su sadili vinovu lozu, banane i šećernu trsku bio presuh.
Zato su počeli graditi mrežu kanala koji su “vodili vodu preko planina”.
To je bilo nevjerojatno teško jer se sve radilo ručno, u stijeni, često uz litice i to bez današnje tehnologije.
Kažu da su robovi, zatvorenici i siromašni seljaci radili te kanale, a mnogi su ih gradili u opasnim uvjetima, doslovno viseći na konopcima iznad provalija.
Lokalci vole pričati da su levade žive – i da voda u njima “pamti” put kojim ide.
Postoji vjerovanje da ako se izgubiš uz levadu, voda će te uvijek dovesti natrag kući, jer one gotovo uvijek vode prema naselju.
Zato i danas mnogi kažu: “Samo prati levadu, i nećeš zalutati.”

6.10.2025

Još malo o levadama ili ti ga i kanalima za navodnjavanje
Levada sustav nije samo inženjersko čudo, nego i dio identiteta Madeire, pa uz njih idu i zanimljive povijesne i legendarne priče.
Kad su Portugalci naselili Madeiru u 15. stoljeću, shvatili su da voda “živi” samo na sjeveru, dok je jug gdje su sadili vinovu lozu, banane i šećernu trsku bio presuh.
Zato su počeli graditi mrežu kanala koji su “vodili vodu preko planina”.
To je bilo nevjerojatno teško jer se sve radilo ručno, u stijeni, često uz litice i to bez današnje tehnologije.
Kažu da su robovi, zatvorenici i siromašni seljaci radili te kanale, a mnogi su ih gradili u opasnim uvjetima, doslovno viseći na konopcima iznad provalija.
Lokalci vole pričati da su levade žive – i da voda u njima “pamti” put kojim ide.
Postoji vjerovanje da ako se izgubiš uz levadu, voda će te uvijek dovesti natrag kući, jer one gotovo uvijek vode prema naselju.
Zato i danas mnogi kažu: “Samo prati levadu, i nećeš zalutati.”

Kako je Madeira izronila iz Atlantskog oceana?
Ispod valova je nešto dugo vrijalo…
Prije više od 5 milijuna godina, ispod površine oceana počela se buditi vruća točka u Zemljinom plaštu. Magma se polako probijala kroz dno oceana, stvarajući sloj po sloj tamne, guste lave.
Tisućama erupcija kasnije, iz mora se napokon pojavilo novo kopno – otok Madeira.
Od vrele lave do zelenog raja!
Danas dok smo hodali po liticama Sao de Lourenço promatrali smo crne stijene uz ocean, zapravo stajali smo na stoljetno ohlađenoj lavi , na komadu Zemljine unutrašnjosti koji je jednom ključao!
Možda zato Madeira ima toliko energije u sebi, jer je doslovno rođena iz vatre.

7.10.2025

Fanal — šuma iz snova na Madeiri
Danas smo hodali kroz mjesto koje izgleda kao da nije s ovog svijeta — Fanal šumu, skriveno srce Madeire.
Magla se polako dizala između starih lovorovih stabala, krošnje su bile obrasle mahovinom, a svaka kap rose visjela na granama kao da vrijeme stoji.
Dok smo hodali, činilo se kao da ulazimo u priču — onu koju šumi šapuće vjetar. Fanal je dio drevne Laurisilva šume, prašume koja je nekada prekrivala jug Europe i danas je zaštićena pod UNESCO-vom baštinom. Neka od ovih stabala stara su stotinama godina — svjedoci tišine, magle i prolaznosti.
Nalazi se na oko 1.200 metara nadmorske visine, između Paul da Serra visoravni i Porto Moniza, i dio je rezervata “Rest and Quiet” — i to ime stvarno govori sve. Tamo samo čuješ zvuk vjetra, ptice i vlastite korake po vlažnom tlu.
Šetali smo dijelom PR13 staze (Vereda do Fanal), gdje se pejzaži mijenjaju svakih nekoliko minuta — od otvorenih vidika do guste, gotovo nadrealne šume. Na nekim mjestima magla je toliko gusta da nestaneš u bijelom oblaku i sve postane mirno, gotovo meditativno.

8.10.2025
Priča o dva diva Madeire — Arieiru i Ruivu. Najveći vrhovi na otoku
Kažu da se na Madeiri planine ne uzdižu iz zemlje, nego iz mora i magle. Dva brata, Pico do Arieiro i Pico Ruivo, stoljećima su stajala nasuprot jedan drugome, razdvojena oblakom i vjetrom, ali povezana stazom koja prolazi kroz samo srce vulkana.
Prema staroj madeirskoj legendi, Arieiro je bio brat koji je volio izlazak sunca. Svako jutro prvi bi pozdravio dan, dok bi se ocean tek budio. Ruivo, stariji brat, bio je čuvar vatre i stijene — ozbiljan i crvenkast, gorio je iznutra svaki put kad bi sunce zašlo. Ljudi su govorili da kad stojiš na njemu, stojiš na dahu otoka.
Dugo su braća razgovarala samo kroz oblake. Sve dok ljudi nisu prokopali stazu kroz stijene, tunele i litice, da ih spoje i da svatko može hodati putem kojim je nekad išao samo vjetar.
Ali ove godine, vjetar i vatra odlučili su uzeti predah. Požari su zatvorili stazu, i dva brata opet su na kratko razdvojena. No to nas nije zaustavilo. Autobusom smo obišli dio puta, spajajući ih na svoj način — cestom, pogledima, i nogama koje nisu htjele odustati.
Kad smo napokon stigli do Ruiva, osjećaj je bio isti — kao da smo prošli cijeli put. Magla, sunce, vjetar. Izgoreno bilje pričali su svoju novu verziju stare priče.
Kažu da ako na vrhu otvoriš pivo i pustiš prvi gutljaj zemlji, Arieiro i Ruivo ti zajedno nazdrave, jer iako ih dijeli pepeo i oblaci, njihova staza uvijek živi u onima koji je prođu, makar i srcem

9.10.2025
Madeirski ritual i naš metar smijeha
Na Madeiri se ne pije koktel. Pije se poncha.
I ne bilo kakva — nego ona domaća, miješana rukom, u starim barovima gdje se još čuje zvuk drvenog štapića kojim se miješa čarobna mješavina aguardente de cana (rakije od šećerne trske), meda i svježeg soka od limuna.
Kažu da je poncha izvorno piće ribara. Pila se da ugrije kosti nakon dana provedenog na Atlantiku, i kažu da je dobra da se „ubije svaka bakterija“.
Madeirci se kunu da je lijek za sve: od prehlade do slomljenog srca.
Lada i ja smo večeras htjele samo jednu ponchu, da završimo dan uz taj njihov čuveni eliksir.
Proširio nam se društvo i čašu po čašu…na kraju na stolu se stvorilo metar ponchi: maracuja, limun, kivi, fisherman, original, apsinth, black , passion fruit , čak i jagoda.
Svaka boja novi smijeh, svaka čašica nova priča.
U jednom trenutku shvatiš da poncha nije samo piće
to je Madeira u čaši: slatka, jaka, sunčana i nepredvidiva.
A mi, negdje između kikirikija i poncha , završile smo s onim poznatim osjećajem:
kad ti je sve lako, toplo i živo.

Danas smo prohodali oko 12 kilometara ovom prekrasnom stazom koja vijuga uz levadu, tradicionalni madeirski kanal za navodnjavanje. Put nas je vodio kroz gustu i vlažnu šumu Laurisilve, prepunu paprati, mahovina i impresivnih slapova koji daju stazi poseban, gotovo čaroban ugođaj.
Ovo nam je ujedno bio zadnji organizirani obilazak s agencijom Izimanija, savršen završetak našeg istraživanja Madeire.
Zelenilo, svježina zraka i ritam vode – savršen način da se oprostimo od otoka prirodnih čuda.